Sve veći broj osoba s prirođenim srčanim greškama doživi odraslu i stariju životnu dob, zbog čega stečene kardiovaskularne bolesti postaju sve važniji dio njihove dugoročne skrbi. Nova švedska nacionalna studija objavljena u European Heart Journalu analizirala je ishode nakon prvog akutnog infarkta miokarda u odraslih s prirođenom srčanom greškom.

U razdoblju od 2000. do 2022. identificirano je 214 odraslih s prirođenom srčanom greškom i prvim infarktom miokarda te 275.377 osoba bez prirođene srčane greške. Bolesnici s prirođenom srčanom greškom doživjeli su prvi infarkt znatno ranije, u prosječnoj dobi od 58 (± 14) godina, u usporedbi sa 70 (± 12) godina u kontrolnoj skupini.

Za detaljniju analizu 213 bolesnika upareno je s 2.092 kontrolne osobe prema dobi, spolu i važnim kardiovaskularnim čimbenicima rizika. Nakon uparivanja nije utvrđena značajna razlika u jednogodišnjoj smrtnosti ni učestalosti ponovnog infarkta miokarda. Tijekom desetogodišnjeg praćenja smrtnost je u početnoj analizi bila viša u bolesnika s prirođenom srčanom greškom, ali ta razlika nije ostala značajna nakon dodatne prilagodbe za kliničke čimbenike.

Rezultati pokazuju da nakon prvog infarkta miokarda dugoročni ishodi mogu biti usporedivi s onima u osoba bez prirođene srčane greške sličnog profila rizika. Istodobno, činjenica da se infarkt javlja u mlađoj dobi naglašava važnost pravodobnog prepoznavanja i liječenja stečenih kardiovaskularnih čimbenika rizika tijekom cjeloživotnog praćenja ovih bolesnika.

Zahvaljujući napretku dječje kardiologije i kardiokirurgije, danas i u Hrvatskoj raste populacija odraslih s prirođenom srčanom greškom (ACHD – Adults with congenital heart disease / PSBO – Prirođene srčane bolesti u odraslih) koja stari i sve se češće susreće sa stečenim bolestima srca, u prvom redu s ishemijskom bolešću. 

Švedski nacionalni podaci pokazuju da ovi bolesnici svoj prvi infarkt dožive u prosjeku 12 godina ranije od opće populacije — što znači da rani infarkt u ovoj skupini nosi nesrazmjerno velik teret za pojedinca, obitelj i zdravstveni te mirovinski sustav. Poruka je istovremeno ohrabrujuća: uz suvremeno liječenje ishodi nakon infarkta (preživljenje i rizik ponovnog infarkta) usporedivi su s onima u općoj populaciji, pa ove bolesnike treba liječiti jednako odlučno. Budući da dijele iste klasične čimbenike rizika kao i svi ostali, ključna je rana i sustavna prevencija — kontrola tlaka, lipida, šećerne bolesti i pušenja te poticanje redovite tjelesne aktivnosti — ugrađena u trajno praćenje u Referentnom centru za prirođene bolesti srca. 

Ovo je samo jedan od primjera kojim naša Radna skupina želi povezati kardiološko praćenje prirođenih grešaka s programima kardiovaskularne prevencije kako bismo na vrijeme prepoznali i zbrinuli rizik u ovoj sve brojnijoj, a još uvijek nedovoljno vidljivoj populaciji. 

Cijelo istraživanje pronađite na poveznici: https://academic.oup.com/eurheartj/article/47/29/3951/8672853